Nenada Kiša nalazim na 67. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu ispred štanda ,,Albion books“ – a gde potpisuje i promoviše svoju knjigu „Bilo jednom u Indijanapolisu“ koja je izašla u junu ove godine i prodata u više stotina primeraka. Ono što je na mene ostavilo najveći utisak je bio red ispred štanda od nekih 80 ljudi koji su čekali da dobiju svoj primerak, kao da se nešto besplatno deli tog dana, jer nećete verovati, pored Nenada za pultom bio je i legenda naše košarkaške reprezentacije, selektor, Svetislav Pešić koji je jedan od glavnih aktera Kišove priče. Gužva na sajmu nije jenjavala, te sam se jedva nekako probila kroz masu da se i ja družim sa njma.
Nenad malo teže hoda, jer od rođenja boluje od cerebralne paralize, ali to ga nije sprečilo da završi Fakultet Političkih nauka, oženi se i dobije sina i skoro već 30 godina piše o sportu. Sada je na poziciji noćnog urednika sportske redakcije ,,Kurir“. Mogu samo reći, bravo Nenade.
Svetislav Pešić 2002. godine sa košarkaškom reprezentacijom Jugoslavije osvaja Svetsko prvenstvo u Indijanapolisu, te je ovaj spektakularni uspeh naše reprezentacije nagnao Nenada da napiše knjigu na kojoj kaže da je radio nekoliko godina kako bi sakupio i priče svi ljudi koji su tada na bilo koji način bili deo tog uspeha.
,,Sreća je u tome što je to priča svetskih razmera, priča o poslednjoj zlatnoj medalji muške košarkaške reprezentacije, zemlje koja se tada zvala SR Jugoslavija. To se desilo 2002 godine u Indijanapolisu, gradu u jednoj od najkošarkaškijih zemalja Amerike i zbog toga možda ima veću težinu nego neke druge zlatne medalje koje smo kao bivša zemlja osvajali, a koju kao Srbija još uvek nemamo, ali hajde da verujemo da ćemo u nekom skorijem periodu možda već sledeće godine u avgustu kada prođe Evropsko prvenstvo i to osojiti. Sada nam je već potrebno, mada Svetislav Pešić stalno pita ,,Ko to čeka zlatnu medalju“ jer se poteže često da mi čekamo zlatnu medalju već 22 godine. Ja kažem čekamo svi koji pratimo, navijamo i volimo reprezantaciju a on odgovara ,,Pa da, to i jeste uspeh svih.“ Zlatna medalja je produkt raznih dešavanja i osvajaš je mnogo češće pre prvenstva nego na samom prvenstvu. Na prvenstvo odeš i pokupiš je, a to znači da si duži vremenski period radio kako treba.
Ja sam inicijator i sakupljač. Knjiga ima 54 priče u kojima govore 54 razni ljudi. Od članova legendarne reprezentacije nema samo Marka Jarića, koji nije želeo da priča niti smo u arhivi mogli da pronađemo bilo šta što je vezano za Indijanapolis, jer kada uđeš u arhivu, gde su mi i kolege pomagale, nema ničega. Ali ga ima na slikama, u izveštajima i kazivanjima drugih. I on je deo toga“ – počinje priču Nenad Kiš.
Ana Stojković : ,,Ko ti je sve bio sagovornik u pripremi knjige?“
Nenad Kiš: ,,Ako uzmeš ekipu u Indijanapolisu tu su Bodiroga, Konturović, Čabarkapa, Rakočević, Stojaković, Radmanović, Drobnjak, Divac, Vujanić, Tomašević, Gurović, Pešić i njegovi pomoćnici
Steva Karadžić i Aco Petrović, Milivoje Karalejić kao kondicioni trener, direkroe reprezentacije Žarko Varajić lekarski tim koji ima doktora Dragana Radovanovića koji je od tada do danas doktor reprzentacije, fizioterapeuti Dušan Popović i Mića Ćirić a tu je naravno i tadašnji PR Jovo Maksimović.
Imate i priču o strancu u reprezentaciji, koji je bio fizioterapeut te godine. Naš fizioterapeut zbog svog imena Milorad. P. Ćirić nije mogao dobiti vizu na vreme jer je neki drugi Milorad. P. Ćirić u to vreme napravio neki prekršaj i bio deportovan iz Amerike. Dok američke imigracione službe nisu utvrdile da to nije naš Mića, prvenstvo je već došlo do finala i onda imate priču Mićinu zašto nije bio tamo i kako je podneo to i zašto nije gledao finale.
Onda imamo priču tog fizioterapeuta Amerikanca Manuela Romera kog je Divac pozvao jer je ranije sarađivao sa njim u Los Anđeles Lejkersima i njega sam uspeo da nađem i nateram da mi ispriča kako je sve to izgledalo. Čovek kaže da mu je najžalije to što se nije na vreme probudio kada je ekipa kretala iz Amerike za Jugoslaviju jer je hteo da dođe u Beograd i vidi taj doček.
Ta zlatna priča nama znači više od sporta. Znači, u Americi pobediš Amerikance koji su predvodili bombardovanje tri godine pre toga. Svetislav Pešić mi je jednom ispričao ,,Pobedimo Amerikance u četvrtfinalu, dođeš u hotel i na svakom od spratova a bilo ih je petnaest, stajala je reprezentacija svake od zemalja učesnica i aplaudirala a drugo dobiješ na desetine telegrama gde piše ,,Ovima smo sada vratili za bombardovanje i možemo da idemo kući.“ A on meni kaže: ,,Čuj, kući, a došli smo po zlatnu medalju, kojiu tek treba da osvojimo.
Dramatično finale protiv Argentine, bilo je prvo gledano na Trgu Republike. Na Trgu je bilo desetak hiljada ljudi.
Dejan Tomašević često govori da se zlatna medalja osvaja dva puta. Jednom kada je osvojiš i daju ti je na postolju, a drugi put kada dođeš u Beograd i popneš se na balkon. Jer kažu da je te 2002. godine bio jedan od najvećih dočeka ikada gde je bilo skoro 250 hiljada ljudi.
Ceo plato ispred Skupštine grada Beograda, od Pošte do Terazija je bio prepun ljudi.
Autor teksta: Ana Stojković