Konstantno osećanje tuge, bezvrednosti, krivice i beznađa. Mesecima jedna te ista misao.
,,Oduzmi sebi život“ – govore paklene misli.
Svakodnevna borba da te misli pobedite i date svakom trenutku značenje. Psihoterapija. Gomila lekova. Antidepresivi. Remirta, Velnax, Zoloft…
,,Šta je lepo u Vašem životu? Ima li nečeg pozitivnog? – pita me doktor.
,,Nema. Ništa nije lepo. Jedino što čekam odlazak na more. Malo se tome radujem“ – odgovaram.
,,Jedva se probudim ujutru. Ne vidim zašto bih ustala. Ne znam zašto postojim. Borim se, doktore, svakodnevno sa crnim mislima. Plašim se“ – odgovaram.
,,Da li želite hospitalizaciju, makar na neko vreme dok ne podesimo terapiju?“ – pita me doktor.
,,Ne bih, zaista. Mogu ja ovo sama“ – odgovaram.
Doktor se složi sa mojim odgovorom i zakaže češću posetu i razgovor sa njim.
U međuvremenu, slikam.
Dani ispunjeni bojama i crtežom. Davanje smisla svakom potezu. Boji. Bojenje sati, crnila i besmisla. Olovkama života.
Bojenje unutrašnjosti kontemplacijom.
,,Možeš ti to“ – govorim sebi svaki dan kada se probudim. Želim da izađem iz ovog mraka.
Svaki dan po jedan crtež, svake nedelje drugo platno. Kada ostanem bez maštovitosti, prebiram po starim fotografijama, gledajući sve lepe trenutke koje sam zabeležila foto – aparatom.
,,Vidim neke promene kod Vas. Crtate, slikate. Divno. Da li ste uspeli nešto da prodate?“ – pita me doktor.
,,Da, crtam. Ali sam uspela da prodam samo jednu sliku“ – odgovaram.
,,I to je nešto. Samo tako nastavite. Mnogo ste kreativni. Zašto biste se ubili?“ – kaže doktor.
,,Da, ali ja se, doktore, i dalje jako loše osećam. Zabrinuta sam za svoju budućnost, egzistenciju, za svoj život. Znam da neću dići ruku na sebe, potrebna sam mami. Ali sama sebi, zaista, nisam nikakav motiv“ – odgovaram.
,,Dobro, ako kažete tako. Moraćemo još malo da povećamo antidepresiv. Vi ste u bolesti razvili jako lep talenat. Slikate. Trebalo bi da budete ponosni na to. Razumem da nemate taj osećaj jer vam ne donosi nikakvu materijalnu korist, ali znate li koliko ljudi nema taj dar? Pa ko je prošle godine imao izložbu u Londonu. Koliko se sećam -Vi ste“ – objašnjava mi doktor.
,,Da, jesam. Slušam o sebi i klimam glavom. Suze mi teku niz obraze.
,,Ali, doktore, kada se pogledam u ogledalu, depresija mi kaže da sam niko i ništa. Da sam nula“ – odgovaram.
,,To je samo faza i proći će. Vi niste nula. Završili ste fakultet. To što sada nemate posao nije vaša krivica. Znam koliko se trudite. Verujte mi, sve će doći na svoje. Eto i u tim slikarskim krugovima ste jako cenjeni. Zar Vam to ne znači ništa? Možda se tamo nešto dogodi. Upoznali ste nove ljude. Zar niste razmišljali o tome?“ – objašnjava mi dokror i podseća na znakove života i trenutke ponosa.
,,Da, u pravu ste. Nastaviću borbu kako znam i umem. Ne želim da idem u bolnicu“ – odgovaram.
,,U redu je, vidimo se za nedelju dana“ – kaže doktor.
Po povratku kući, ulaskom u stan kao da prvi put primećujem 40 slikarskih radova na zidovima mog stana. Neke slike sam i poklonila. Ljudi su ih oduševljeno prihvatali. Ne dobija se umetnina tek tako. Skupo je jako nabaviti je.
Onda, opet, ogledalo.
,, Ništaku. Vidi kakva si. Ti si nula“ – kezi mi se neka osoba koju ne volim da vidim.
A onda se sklonim od njega i zamišljena nad sobom, pitam se, da li je to zaista tako?
Nije. Poštapam misli kontra afirmiacijama pozitivnog značenja.
Vredi živeti. Zbog mame, zbog sebe. Zbog zalazaka sunca. Zbog vožnji kolima. Zbog druženja. Zbog odlaska na more. Zbog… Život je dar.
Sa tim mislima pred spavanje, pokušavam da utonem u san.
Majka me probudi ujutru, a ja opet jedva ustanem iz kreveta. Kao da sam radila na njivi ceo dan. Orala.
,,To je samo faza“ – čujem lekara. Proći će. Uvek prođe. Sećas se…“
Palim lap top i slušam podkast o depresiji.
,,Ako želite da znate šta je pakao na zemlji, dobrodošli u sferu depresivnog uma“ – čujem glas lekara koji vodi podkast. Sat vremena dva psihoterapauta teoretisu o maničnoj depresiji i depresiji.
Teško mi je i da slušam. Podseća me priču o sopstvenom paklu. Da li da prekinem da slušam. Pa prekinem.
Iako sam sklona povlačenju, nekada zaista imam veliku potrebu da sebe izrazim. Bilo kroz pisanje, slikanje ili neki drugi vid aktivnosti, Naravno, samo da sam sama i da me ne dira niko.
Ako pitate sveštenika šta da radite kada ste depresivni i kako sebi da pomognete, reći će Vam da nikada ne ostajete sami.
,,Idite stalno negde sa društvom. Ne ostajte sami. Znam da je teško. Molite se“ – odgovoriće Vam.
Kako biti u društvu ako Vas depresija zakuca za krevet, a umorno telo jedva natera noge da stanu i isprave telo. Kičma vrišti od bolova i podseća vas da ste dobili pored mentalnog i fizički problem.
,,Kada bi ti se sada Val Kilmer pojavio ispred zgrade da li bi ustala? – pitam se.
,,Ma, kakav Val Kilmer. Ne ustajem. Ne mogu.“
Ta bezvoljna pošast onesposobiće Vam svaki svetao trenutak makar i misao o njemu. Crna rupa nepreglednog očaja razuveriće Vas da je vaše postojanje na zemlji uzludno i da Vi uopšte ne treba da postojite. Dok ne svane novi dan. I zamenite crne naočare ljubičastim. Makar i na petnaest minuta.
Autor teksta: Ana Marija Bračun