Zdravo svima. Osoba sam sa invaliditetom. Danas sa vama želim da podelim svoju priču i da vam predstavim svet iz mog ugla. Od rođenja pa do danas sam imala mnogo teških trenutaka koji su me naučili mnogo čemu. Nije lako kada si osoba sa invaliditetom. Ali, ako se izboriš za sebe, život ti može biti ispunjen i nećeš se osećati zapostavljeno.
Najteži period mog života je bilo školovanje. Tokom školskih dana sam doživela mnogo stresnih trenutaka koje, iako želim, ne mogu da zaboravim. Uvek sam odmore i slobodne trenutke provodila sama, na rekreativne nastave nisam išla. Fizičko vaspitanje, između dve vatre i odbojka su za mene bile misaona imenica.
Kolica su bila moje jedino sredstvo za kretanje. Nisu bila praktična i nisu mogla proći svuda, te sam, uz pomoć porodice ispunjavala svoje obaveze. Prostor u kući i oko nje je meni bio pristupačan. Roditelji su osmislili ceo novi izgled kuće i okućnice kako bih se ja osećala prijatno. Dok sam kući, njihova pomoć mi nije trebala, ali kada izađem napolje, nažalost, jeste. Odlazak u obližnji market, dom zdravlja, kod prijatelja nisam mogla obaviti bez pomoći roditelja. Veoma sam im zahvalna, jer su mnogo uradili za mene.
Često me pitaju: Kako si? Možeš li? Kako živiš u ovom današnjem svetu? Kako se odnose prema tebi? Svima je poznato da se o osobama sa invaliditetom malo zna, a i piše. Upravo zbog toga se trudim da svima prenesem moja iskustva i znanje o cerebralnoj paralizi i ostalim oblicima invaliditeta.
Verujem da se pitate kako izgleda svet iz mog ugla. U nekoliko crta ću vam opisati.
1. PARKING MESTO: Ne dopada mi se što se ne vodi računa o parking mestu za invalide. Volela bih kada bi se povelo malo više računa o tome, jer mnoge osobe sa invaliditetom same obavljanju svoje dnevne aktivnosti.
2. PRILAZ KA JAVNIM USTANOVAMA: Neke od javnih ustanova nemaju rampe za invalidska kolica. Visina stepeništa i odsustva gelendera su takođe jedna od poteškoća sa kojima se susreću osobe sa invaliditetom. Takođe i ja.
3. IZVEŠTAVANJE U MEDIJIMA: Kada se izveštava ili piše o osobama sa invaliditetom, ne vodi se računa o izražavanju. Osobe sa invaliditetom nisu „teško bolesne i jadne“. Nekad pročitam i da nas nazivaju herojima. Ne smatram da sam heroj, iskreno. Živim sasvim normalan život kao i svaka druga osoba.
4. DISKRIMINACIJA: Iako je 21. vek, još uvek se osobe sa invaliditetom ne razumeju i ne govori se dovoljno o njihovoj inkluziji. Još uvek su žene sa invaliditetom i te kako diskriminisane. Za njih se smatra da ne mogu biti majke i supruge i da nisu dorasle da budu domaćice.
Život osoba sa invaliditetom nije lak, ali ako se fokusirate na pozitivne stvari i iz svojih dijagnoza i života izvučete najbolje, verujte mi da će vam život biti veoma zabavan i pun raznih izazova. Izazovi koje budete dobijali kroz život će vam pomoći da još više zavolite svoj život. Ako ste osoba sa invaliditetom, ne očajavajte, život vam može biti i te kako zabavan i možete VI biti ti koji će usmeravati druge ka njihovom cilju. A cilj je: ZAVOLETI ŽIVOT BEZ OBZIRA NA NEDOSTATKE.
Autor: M. N.