Ne sudi o knjizi po koricama

Verujem da vam je svima poznata rečenica: Ne sudi o knjizi po koricama. Koliko se mi sami pridržavamo te rečenice? Još uvek imamo trenutke kada smo sudije i komentatori. Zašto je tako? Narod je svestan da ne treba omalovažavati, ogovarati i osuđivati druge. Međutim, često zaborave , te se okrenu ogovaranju i postanu čuvene „Radio Mileve“. Pozivamo se na 21. vek, vek tehnologije i drugačijeg mentaliteta i ponašanja naroda. Da li je to zaista tako? Ne, nije. Naše shvatanje i ponašanje ne prati 21. vek. Naravno, postoje izuzeci.

Šetajući ulicom još uvek možete čuti: „Vidi onog debelog, jedva ide.“ Da, vi ste tog nekoga osudili,a da li znate pozadinu njegove priče? Možda se bori sa viškom kilograma zbog bolesti. Možda prolazi kroz veoma težak period jer je ostao bez člana porodice. Lako je uperiti prst u nekoga jer je drugačiji od vas.

Život je čudo. Može se desiti da se sutra probudite sa viškom kilograma. Naravno, doći će vreme da šetate istom tom ulicom i verovatno doživeti istu sudbinu kao onaj čovek koga ste vi osudili.

Istina, kilogrami se lako gube. Nije višak kilograma nešto što ne može da se reši. Problem leži u tome što se „zagledaju“, ismevaju i sažaljevaju ljudi koji imaju neki nedostatak, fizički problem i slično.

S obzirom da i sama imam fizičke nedostatke, iz prve ruke vam mogu reći da je veoma neprijatno kada idem ulicom, a ljudi se za mnom okreću, slažu tužne face i kažu: jadna ona, ne može ništa. Pitala bih te ljude, kako to mogu znati? Videli su me prvi put u životu ili čuli priču o mom stanju i sami zaključuju da ne mogu i okolo pričaju kako ja neću uspeti, jer zaboga, ne idem kao svi. Itekako mogu. Naravno, to nije slučaj samo kod mene, već i kod mnogih koji imaju sličan problem kao ja.

Takođe, viđala sam ljude koji su sažaljevali one koji su u kolicima. Smatraju ih za niži stalež u odnosu na ljude kojima ništa ne fali. To je veoma ponižavajuće za nas kao ljude. Svi smo isti, nije važno koje je ko boje kože, kog fizičkog stanja i kojih finansijskih mogućnosti.

Dragi ljudi, ne osuđujte. Ako je neko mršav, bude: „Eh, vidi ga, metiljav. Ne može teže od kašike podići. Svako od nas ima neku „manu“, nedostatak  kog se možda srami i ne želi pričati o tome.

Kada se radi o autizmu, situacija je ista. Često čitam komentare gde ljudi sažaljevaju ljude sa autizmom, kažu: teško roditeljima te dece. Ali, zašto? Zato što, zaboga, ima autizam.

Doduše, ima situacija koje su dosta blaže od gore navedenih. Ustvari, pitam se da li uopšte tako mogu reći. Primeri su sledeći: „Jao, vidi onu, nosi kineske patike od 500 dinara. „ dok drugi odgovara: ma, ona je siromašna, ne očekuješ valjda original patike? Ma daj, čoveče.“

Takođe, znam za jednu situaciju gde su ljudi jednu devojku okarakterisali kao, citiram, „tupavu“, jer je ćutala. A ona se borila sama sa sobom jer je imala dosta porodičnih problema.

Svako od nas se bori sa nečim, ima teške trenutke u životu. Neretko se dešava da se smejemo, dok se u sebi raspadamo od tuge. Na moju veliku žalost, sve više primećujem da ljudi ne obraćaju pažnju jedni na druge. Internet i društvene mreže su previše uzeli maha da su se ljudi udaljili. Nemamo više razumevanja jedni za druge, ego nas nadvladava.

Moram naglasiti da je ego „ubica“ razumevanja, poštovanja, porodičnih i prijateljskih odnosa. Zašto spominjem ego? Zato što se neretko dogodi da ljudi uvide grešku koju su napravili, ali se neće izviniti, jer je ego jači.

Nadam se da ću ovim tekstom dopreti bar do jedne osobe koja će shvatiti da ne treba suditi ljudima po njihovom fizičkom izgledu, načinu oblačenja i slično.

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *