Invaliditet u dečijem uzrastu može poticati iz različitih razloga, uključujući genetske predispozicije, neurološke poremećaje, povrede ili bolesti tokom razvoja.
On može uticati na fizičke sposobnosti, mentalno zdravlje, ili oboje. Za decu s invaliditetom, podrška, prilagođavanje okoline i pristup različitim terapijama ključni su za njihov puni razvoj i uključenost u društvo.
Što se tiče vrsta invaliditeta, mogu biti raznoliki, od cerebralne paralize, autizma, problema sa sluhom ili vidom do različitih kognitivnih ili motoričkih poteškoća.
Najčešće vrste invaliditeta u školskom uzrastu obično uključuju specifične teškoće u učenju poput:
1. Disleksija je specifična teškoća u učenju koja se manifestuje kao poteškoća u čitanju, razumevanju reči, pisanju i pravilnom izgovoru. Osobe s disleksijom mogu imati izazove u prepoznavanju slova, povezivanju slova sa zvucima i uspostavljanju veze između slova i reči. Ovo može uticati na njihov akademski napredak, ali uz odgovarajuću podršku, tehnike učenja i prilagođavanje okoline, osobe s disleksijom mogu uspešno savladati ove izazove,
2. Disgrafija je specifična teškoća u učenju koja se manifestuje kao poteškoća u pisanju. Osobe s disgrafijom mogu imati izazove u formiranju slova, održavanju odgovarajuće razmaka između reči, pravilnom rasporedu reči na papiru ili sličnim poteškoćama u vezi sa pisanjem. Ova teškoća može biti frustrirajuća, ali uz podršku i prilagođene tehnike učenja, osobe s disgrafijom mogu uspeti da razviju svoje veštine pisanja.
Osim toga, cerebralna paraliza, poremećaji pažnje (ADHD), problemi sa sluhom ili vidom takođe su među češćim oblicima invaliditeta koji mogu uticati na školsko okruženje. Važno je pružiti podršku i prilagoditi obrazovni proces kako bi se omogućilo deci sa invaliditetom da ostvare svoj pun potencijal u školi.
Osobe s invaliditetom imaju pravo na obrazovanje kao i sve ostale osobe. Važno je osigurati pristupačnost školskih prostora i prilagoditi nastavni plan i metode kako bi se omogućilo uključivanje svih učenika, nezavisno od njihovih sposobnosti.
Postoje različiti načini prilagođavanja i podrške koje se mogu pružiti kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom mogu učiti u okruženju koje im odgovara.
Inkluzija osoba s invaliditetom u školskom dobu predstavlja važan korak ka stvaranju pravednijeg i ujednačenog društva. To podrazumeva prilagodbu školskih prostora, nastavnih metoda i materijala kako bi se omogućilo svim učenicima, bez obzira na njihove fizičke ili kognitivne sposobnosti, da učestvuju u obrazovnom procesu. Ovo uključuje pristupačnost zgrada i učionica, prilagođavanje nastavnog plana i podršku učenicima s invaliditetom kako bi im se omogućilo slikovito učenje. Cilj je stvaranje okruženja koje potiče raznolikost, razumevanje i podršku među svim učenicima, stvarajući tako inkluzivnu i poticajnu školsku zajednicu.
Postoje različite strategije i podrška koje se koriste kako bi se prilagodilo obrazovno okruženje za učenike s invaliditetom:
1. Prilagođavanje nastavnog plana: Individualni obrazovni planovi prilagođeni su potrebama svakog učenika. Ovi planovi sadrže prilagođene ciljeve i metode učenja. Individualni obrazovni planovi (IEP) ili prilagođeni nastavni planovi (IPP) su dokumenti koji se stvaraju za svakog učenika s invaliditetom. Oni uključuju prilagođene ciljeve učenja i metode za postizanje tih ciljeva, prilagođene potrebama i sposobnostima svakog učenika.
2. Pristupačnost: To uključuje prilagođavanje školskih prostora kako bi bili pristupačni za sve učenike, uključujući pristup liftovima, rampama, prilagođenim stolovima i alatima. Pristupačnost se odnosi na prilagodbu školskih prostora kako bi bili pristupačni svima. To može uključivati dodatno i alate za učenje kao što su audio knjige ili materijali velikog ispisa što dosta znači za decu sa disleksijom.
3. Pomoćnici u nastavi: Učenici s invaliditetom mogu imati pomoćnike ili asistente koji I’m pružaju dodatnu podršku tokom školskog dana. Ovi pomoćnici mogu pružiti podršku pri zapisivanju beleški, praćenju nastave ili prilagođavanju materijala.
4. Tehnološko prilagonjavanje: Korišćenje tehnologije kao što su računala, aplikacije ili softveri za čitanje i pisanje koji pružaju dodatne alate za učenje i prilagođavanje informacija prema potrebama učenika.
5. Dodatne edukacijske strategije: Učitelji koriste različite metode kako bi prilagodili svoje predavanje kako bi odgovarale različitim stilovima učenja i potrebama učenika s invaliditetom. To može uključivati vizualne pomagala, prilagođene zadatke ili grupni rad kako bi se zadovoljile različite potrebe učenika. Učitelj može koristiti vizualna pomagala, poput grafikona ili slika, kako bi pomogao učeniku s poteškoćama u koncentraciji da bolje razume gradivo.
Ove strategije često rade zajedno kao deo podrške učenicima s invaliditetom, prilagođavajući se njihovim specifičnim potrebama kako bi im se omogućilo najbolje moguće obrazovno iskustvo.
Srategije se mogu prilagođavati prema potrebama svakog učenika i često se kombinuju kako bi se osiguralo da učenici s invaliditetom dobiju podršku koja im je potrebna za uspešno učestovanje u obrazovnom procesu.
Svakako, postoji mnogo različitih situacija i pristupa za podršku učenicima s invaliditetom, ali ovi primeri pokazuju kako se strategije mogu primeniti u stvarnom okruženju škole.
Autor teksta: Jovan Miljković